Ne želim te,
vidjeti, cuti,
niti u nocnim morama sresti
dok me proganjaš s onim
odurnim psecim pogledom u ocima.
Serem ti se na tugu sada
i na to što truneš iznutra
kad imah rupu u slabinama
hranio si ih gnjilim crvima.
Nisi me cijenio,
gazio si me kao žohara,
trgao mi krila, žile i vene,
sapleo si klupko za igru.
Igracka se otela kontroli
i iskrvariti nije htjela,
prerezala je konce i tebe ostavila,
samog da krepaš sa sponama kojima si me "vezao".
Na kraju krajeva,
zavezao si samoga sebe,
priljubivši se uz bok gluposti,
jada, srama i smrada nedostojanstvenosti.
Mislim da je najbolje
da si veceras lomacu prirediš,
a ja cu, drage volje,
šibicu i loj ti posuditi.
Dosta mi te je već,
kad zlokobno me u stopu pratiš,
učini nešto za sebe,
i pojedi život kada ga ispovratiš.
A bolji bi izbor bio
da gutaš.
Gutaj govna, povraćotinu
i shvati, one su tvojih ruku djela.
Prihvati posljedice.
I nestani.
Jer sam ja tako sretna,
i plešem...plešem...plešem...
S njim, bratom po greški u kroju.
I plesat cu sutra.
Isprika Maloj što nikako da joj se javim...Nemam vremena, ali čut ćemo se već nas dvije:)